Godina je 2003. ili tu negdje, ne igra ulogu. Zamolio me prijatelj, vlasnik kafića u kojem sam svakodnevno pio kavu, da mu, kad već idem u Kladanj, natočim bocu "muške vode", kako bi je, iz zezancije, stavio u šank pa kad ko traži vodu, konobar će ga fino priupitati želi li kiselu, običnu ili „mušku“. Došao u Kladanj, našao vodiča, otišli na izvor, fotografirao, i na kraju natočio bocu "muške vode".

Vraćam se iz Kladnja, kad na najgoroj uzbrdici kao da plahta pade preko „golfovog“ vjetrobranskog stakla! Ni sad ne znam gotovo ništa o tome kako funkcionira auto, kamoli da sam tad znao. Ispred mene je na cesti bio traktor pa sam, srećom, već prije usporio, a sekundu nakon što sam se našao „ispod plahte“, i zakočio pa nekako smotao na proširenje. Stao je i traktorist, inače – šta ću kad sam sretan! – po struci automehaničar. Vidjevši me zbunjenog i uplašenog, zapitao je je li mi to prvi put – ne da mi je bilo prvi put nego pojma nisam imao šta se desilo! – i odmah kazao da nije ništa strašno. Našli smo „papagajke“, otvorio je haubu i nešto majstorisao.

– Riknuo ti je mali hladnjak, sa'ćemo mi to riješit'! - kaže s osmijehom, i dalje nešto odvrćući i zavrćući. Na kraju spoji neka dva crijeva i... – Eto ga, možeš ići, sam' nemaš grijanja. I odma' moraš natočit' vode!

Ona „plahta“, to je bila zapjenjena voda iz hladnjaka. Vode nigdje, jedino ona boca „muške“. Elem, nema druge, natočim nju, zahvalim majstoru (odbio je da mu platim!), upalim auto i krenem. I šta da kažem: kad je "golf" jurnuo, ma i uzbrdo sam morao kočiti, sve se propinje! :)

U to doba je ispred hotela „Muška voda“, 11 kilometara od Kladnja, bilo živo, barem u odnosu na sadašnje stanje: oko bungalova su pasle tri krave, konobar je meni i mom vodiču napravio kavu, a pošto smo im bili jedini gosti, on i kuharica su nam pravili društvo. Čak su mi negdje našli i etiketu „Muške vode“ iz vremena kad je pakirana i prodavana, i to iz 1972./73. godine. Danas je, istina, dio puta od Brateljevića do hotela proširen i asfaltiran, ali je ostatak, makadam, a ima ga prilično, tako blatnjav da sam ostao paf kad sam pogledao auto; da je na parkingu bio ijedan drugi, pomislio bih da onaj blatnjavi nije moj. Inače je taj dio puta ostao uzak na dva mjesta, gdje su se „zadesili“ tuneli, uski i niski kao da ih je miš izgrizao u spužvi. Kakav sam baksuz, u jednom od njih nalijećem na omanji bus – škripe i moje i njegove kočnice, vrhunska glazba za špicu horora!

Foto: M.J. | Bljesak.info / Kladanj Jugoslavija, 1972.

Hotel zaključan, ispred ulaza narasli povisoka trava i šiblje, noviji bungalovi – kome li pade na um da u ovakvom raju pravi žuto-ružičaste fasade?! – još su i u pristojnom stanju, ali oni stari, brvnare, već su ruševni, kao i okrugle nadstrešnice. Uzalud na nekoliko mjesta table kako je ovo i ono zabranjeno, ispod glavne nadstrešnice se poneko društvo ipak sakupi na roštilj, a pivske boce i ostalo smeće ostavi. Na nekadašnjoj kantini vrata otvorena, unutra polomljen namještaj, ukratko posvemašnji nered. Na drvenom zidu onog što je nekad bio restoran i sad stoji poštanski sandučić iz vremena Jugoslavije.

Nedavno je dvanaesti put oglašeno javno nadmetanje za prodaju „Muške vode“. Dvanaesti put! Ili muška voda nije muška, ili je svima postalo svejedno za „neke stvari“, ili…? Ne znam, sjećam se samo da je „golf“ nakon kladanjske epizode išao kao da je upravo prošao generalku“ :)

Ima na kladanjskom području zanimljivih mjesta i s druge strane Konjuha, prema Stuparima i Tuzli, ali je i ova, na kojoj je „Muška voda“, sasvim dovoljna za putopis. Nekada, dok su hotel i sve oko njega bili u pogonu, ovdje su na visinske pripreme dolazile jugoslavenske prvoligaške nogometne ekipe pa su na raznim stranama pravljena igrališta, odmorišta i drugi raznovrsni kutci za predah.

Na ovoj strani je i Bebravska pećina. Nisam je baš imao u planu, ali kad ugledam putokaz i na info-tabli pročitam podatke - oko 500 metara istraženih hodnika, pećinskih ukrasa takoreći cijelom dužinom – skrenut ću. Nadstrešnice, igralište za djecu, parking i brvnara za prijem gostiju, sve je tu osim ljudi; očito sam uranio, „nizak“ datum, možda bude otvorena za tjedan-dva-tri. Ipak produžujem naprijed: makadam, blato, sve dublje i dublje, a onda i bara na cesti preko koje se ne može. Okrenuti se nema gdje, ostaje mi ubaciti u rikverc i tako voziti tristotinjak metara. Ako me vidite krivovratog, to je od traženja Bebravske pećine.

Mnogi misle da samo odem na neko područje, obiđem što je zanimljivo, poslikam i sjednem pisati, ali nije to baš tako. Umalo mi je bilo neuspješno i jutrošnje traženje stećaka u Plahovićima. Nahvališe mi ih i šta ću, odmah mijenjam plan. Inače je kladanjsko područje iznimno bogato stećcima: u gradu vidjeh turističku tablu s kartom općine i rasporedom nekropola – ima ih čak 598 u(z) 25 naselja!

Foto: M.J. | Bljesak.info / Stara i nova džamija u Tuholju

U Plahovićima potroših jedno sat vremena, imaju putnu mrežu, ali gotovo svu uzbrdo-nizbrdo, kao omanja čaršija, a stećke, na jednoj livadi, jedva nađoh, plus su ništa posebno, jedan prevaljen, jedan blago ukrašen. Domaćin dva metra od najbližeg razgrnuo đubrivo, možda plug kojeg srednjovjekovnog zemljaka dohvati po nogama.

Imaju, usred te strane, i novu novcijatu prizemnicu na kojoj velikim plavim slovima piše da je to Čitaonica! Mislim, svaka čast! I još, imaju Titovu pećinu, negdje iznad sela, jer sam došao doslovno da zadnjih kuća: „Ih to ti je…“, pokazuje neodređeno prema šumi jedan mještanin, „…al' nemam te kad vodit', a obilježeno je, eno ti, pa ako ti se da… To ti bude ljeti, puno selo partizana bude, slave to nešto, ne znam ti ja baš…“ Ne da mi se. Titu se dalo, jer i nije imao nekog izbora: drugovi mu – dakle, 1943. je – koji dan prije na Sutjesci izginuli k'o snoplje, i on ranjen, jedva sačuvao živu glavu! U pećini su s njim bili članovi Vrhovnog štaba, britanske vojne misije, Izvršnog odbora AVNOJ-a, plus pjesnik Vladimir Nazor, a onda je, bezbeli, negdje u selu morala biti i ona njegova filmska krava.

S druge strane brda je selo Tuholj i u njemu – lako je naći je, vidi se čim se uđe u selo – džamija u novije doba od naroda prozvana Drvenija. Pročelje i trijem su joj stvarno od drveta, bili su do prije šezdesetak godina i krov, od šindre (kaplame), te munara, a onda se neko „dosjetio“ i umjesto toga postavio lim, čime je džamija nagrđena do bola.

Pretpostavlja se da je sagrađena krajem 18. stoljeća, a lani je – eno u selu još stoji široki banner s pozivom na otvorenje – pored nje podignuta nova, puno veća džamija. Nevjerojatno mi je, a bome sam zbog tog i sretan, da je džamija otključana pa mogu vidjeti i ponutricu: puno zanimljivih detalja, među ostalim i starinski ćilimi i serdžade, drveni mahfil, to je onaj balkon gdje uglavnom klanjaju ženskinje, i – slučajno sam potrefio – predivna igra svjetla što udara kroz prozore. Ispred ulaza iz trijema u molitveni prostor prostrta nekad popularna „koper deka“ s motivom jelena i njegove uže obitelji, a i to je već odavno za muzeja. Zidovi žestoko ispucali, na dobrom dijelu se vide one letvice što je između njih nabijan kreč, ali je sreća to što bi se sve, ako je dobre volje, moglo dovesti u red, uključujući i mnoge potkrovne rupe kroz koje unutra zalazi vlaga; zabavili se džematlije gradnjom nove pa malo zapustili staru džamiju.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Djevojačka pećina

Obilazim i nišane; nema puno starih, ali ima zanimljivih. Između stare i nove džamije, na, takoreći, počasnom mjestu mezar nekog Meškovića, dugogodišnjeg mujezina, a odmah do njega dvojice Šarića, pretpostavljam oca i sina, što su po 40 godina bili ovdašnji imami. Malo iza zadnjih grobova ispred nove džamije spomenik za 17 ovdašnjih šehida, gazija, kako stoji iznad njihovih imena. „Boreći se na Allahovom putu protiv srbočetničkog agresora za odbranu domovine slobode vjere i svog naroda dali svoje mlade živote“. Klesar još nije otkrio zarez. Dvojica Šarića na ulazu u selo napravili, pak, arhitektonski najsmioniju hair česmu koju sam ikad vidio.

Prije ulaza u Tuholj je skretanje za selo Pauč, a tamo bi, ako se jezera nazivaju po najbližem selu, trebalo ležati Paučko jezero, al' jok – selo veliko, zaleglo i s ove i s one strane brda, do jezera se može s one druge. Gorsko oko, tako ga nazvaše, plitko je i neveliko, ali fino jezerce, no ako hoće da ime odgovara, makadam koji vodi do njega morao bi postati prošlost.

Glavno kladanjsko selo su, barem za mene, ali i za silni ženski svijet koji se tu sjati krajem kolovoza, Brateljevići. U ravni džamija i malonogometni teren, a većina kuća ušuškala se u prostrane voćnjake u brdovitim pristrancima. Ukratko, kao u nekoj od Andrićevih priča. Negdje među njima je i stećak s isklesanim štitom i uklesaanim natpisom, ali ga ne tražim, već ću preko mosta pa putom kroz šumu.

Neko se doista trudi da na čitavom kladanjskom području bude turističkih tabli i putokaza pa je još nevjerojatnije to što na dijelu ceste iznad kojeg je Djevojačka pećina nema ničega takvog. Ispod ceste potok, sada boje blata, nabujao od proljetnih kiša, preko njega nekoliko mostića, a iznad ceste široke strme kamene stepenice što se gube u šumi – mora da je to to. I jest, pa se nakon nekoliko minuta u strmini ukaže razjapljeno ždrijelo pećine. Do Bebravske i Titove ne dobacih, ali je ova ionako vrijedna za dvije.

Stepenice se spuštaju i u ždrijelo, a pozornost mi, prije nego se spustim, privlače šare s lijeve strane ulaza, donekle zaštićene metalnom rešetkom. Ne znam za znanstveno mišljenje koje bi svi prihvatili o tome koliko su stare gravure i crteži u stijeni, jedva prepoznatljivi među u novije vrijeme usječenim potpisima. Ni bez toga konjanici, jeleni i ljudske figure nisu do kraja jasni, puno više je nagađanja i domaštavanja nego te jasnoće, a dok ih jedni smještaju u 19. stoljeće, drugi tvrde da su iscrtani prije dva milenija. Kako god, ne mogu se nadiviti Hilmi, Avdi, Selmi i ostalim što se smatraju vrijednim staviti svoje ime pored, pa čak i preko crteža, ma koliko stari bili, a većina ipak sigurno nije mlađa od srednjovjekovlja.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Neke od gravura na ulazu u Djevojačku pećinu

Pećinska dvorana je ogromna, sigurno u nju odjednom stane stotine ljudi. Dvije staze vode uz dvije bočne strane, kiša iz stijena na ulazu pada kao iz kabla, krupni kamenovi u zemlji, vodi i blatu arhipelag su što se neprimjetno stapa s mrakom. Nemam rasvjete pa po klizavim daskama koracam naslijepo. Ne znam koliko je pećina duga, uglavnom se, dok dođem do najviše točke, i sâm pretvorim u mrak iz kojeg strši samo bljeskavi trokutić ulaza što se iz objektiva otima tako uporno da su i stativ foto-aparata i moje cipele obilno „ukrašeni“ blatom. Negdje na toj najvišoj točki izvire potočić, cijelo vrijeme ga samo čujem, da bi se izgubio u jezercu sakupljenom blizu ulaza.

Ne znam kako je moguće da Djevojačke pećine, barem pod tim imenom, nema u „Arheološkom leksikonu“ i da nije imala i funkciju pretpovijesnog pećinskog staništa; bit će da nikad nisu poduzeta opsežnija arheološka istraživanja. Ako već nema toga, ne može ne biti legendi, a najpoznatija je ona, inače raširena u svim krajevima naše zemlje i šire, o djevojci koja je ušla natočiti vode pa, pošto je trebala ostaviti dokaz, vretenom zabijenim u zemlju kroz vlastitu dolamu, samu sebe „zarobila“ i – šta bi drugo moglo biti u legendi – od straha umrla. Legenda je prije nekoliko desetljeća poslužila kao osnova za stvaranje dovišta, muslimanskog molitvenog mjesta. Stvar se „primila“ pa hodočašće u Djevojačku pećinu, kako se bliži posljednji utorak pred Aliđun ili Ilindan, postaje jedna od glavnih tema najzastupljenije religije u našoj zemlji.

Posljednje što ću vidjeti oko Djevojačke pećine je ozidana česma uz mutni potok Bukovicu; zanimalo me je ima li na njoj kakvo ime. Nema, a nekoliko sam ih u ovom kraju vidio s imenom. Najbolji naziv ima Divičica; kontam, ako je već „muška voda“ na glasu na kakvom je, moglo bi se i uz Divičicu, to je samo ikavizirana djevičica, zalijepiti kakvu dobru priču pa da Kladanj ima jedno hodočastilište više. Da, vidjeh i jednu tužnu česmu: Ahmo Selimbašić imao je svega 18 godina kad je ovaj svijet zamijenio boljim. Sa strane raspuklo srce, na gornjoj točki česme koš i košarkaška lopta.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Spomen-česma Ahmi Selimbašiću

U Brateljeviće je lako doći, ali nije uvijek lako otići, i to ne zbog svega što se ima vidjeti već zbog lole koji je parkirao kamion nasred ceste i mrtvo-hladno, bez imalo žurbe, skida balvane. Mene i vidi i ne vidi, uglavnom se ponaša kao da me nema. Nema mi druge nego čekati, znam, može on i sporije pa nazad, u Kladanj, neću do mraka. Nakon što ipak završi i prođem, još jednom se usput divim ovdašnjoj prirodi, posebno – a ima toga na puno mjesta – visokim i vitkim borovima koji su za život odabrali kamene litice, često same rubove; od šta li žive, kako li se hrane, to samo oni znaju.

Kladanj nije mala čaršija. Ulazeći s ove strane bilježim sada prazno, inače brižljivo uređeno izletište Studenac, a prazno je, dakako, i gradsko kupalište; dignuta brana čeka ljetnu vrelinu. S ove strane je glavna građevina, za mene glavna i u čitavoj čaršiji, Kuršumlija ili Hadži Bali-begova džamija, smještena na desnoj obali Drinjače. Vide se munare još dviju, većih i novijih, ali neka. Potkupolna, sagrađena malo prije sredine 16. stoljeća, čak se prema plitkoj kaloti kupole smatra da ju je gradio neki od učenika mimara Hajrudina. Znam da ću sad za neke ispasti prntljiv, ali bi bila puno, puno ljepša da joj nedavno nije dodan trijem od pleksiglasa ili takvog čega, a isti materijal upotrijebljen je i odzada, ne znam za koju namjenu. Kao kad bi Michelangelovom Davidu stavili motociklistički šljem. Od obnove iz 1959. u zidu je ostala ukusna ploča s kratkim uklesanim natpisom, neki Mileta je bio glavni majstor, a od obnove iz 1997. natpis s pola arapskog teksta, budući da je pare dala neka organizacija iz Katara. Mezar samo jedan, s napuklim nišanom – bilo ih je, kaže mi jedan prolaznik, priličan broj, ali je novi imam, odnekud od Vlasenice, odlučio da ih ne bude. Džematlije se bunili, ali bez rezultata.

Dio džamijskog ansambla čini i Đurđihanumina česma, koja dijeli džamijsko dvorište, sad gotovo bivši harem, od ulice. Masivno kameno korito, šatorasti krović s nekom vrstom kuglastog alema i metalnom alkom kao ukrasom, dvije vrlo plitke niše u formi mihraba. I natpis o obnovi iz 2014. – čast donatorima, bračnom paru Ahmetović, ali česma više nije ista.

U parku ispred zgrade Općine dva spomenika, jedan nov, šehidima iz posljednjeg rata, s puno imena, drugi, poginulim partizanima, jednostavan, lijep i uređen kao nov. Spomen-ploče partizanima dvije, jedna na bočnom zidu zgrade Općine, iz 1954., druga na fasadi pošte, iz 1976.; nekom se ona jedna učinila nedovoljna. S druge strane parka, najbliži ulazu, dežura brončani Akif Šeremet, „Crveni profesor“, domaći sin koji je prešao put od člana CK KPJ u ranoj fazi, 1929., do toga da ga Tito, iako mu se u revolucionarnom djelovanju teško može naći i najmaneg minusa, isključi iz Partije i proglasi „štetočinom koja vata Kominternu“. Za to se, naravno, u to doba dobivao metak, a Akif ga je dobio u proljeće 1939. Moskvi.

Foto: M.J. | Bljesak.info / Đurđihanumina česma

Kladanj se trudi dopasti onima koji ga posjete ili samo prođu cestom ka Tuzli pa se, i u gradu, i uz cestu, postavljaju novi panoi i jumbo plakati s različitim motivima. Na dijelu rijeke Drinjače u središtu grada sagrađeni su ispusti pa se može sjediti i eglenisati nad vodom. Stećaka ima na nekoliko mjesta, a jedan, na dječjem igralištu, jarkocrvenom farbom zajagmio neki Alen što misli da je vrjedniji od onog prvog spomena Kladnja, 1432., i svega što se ovdje sagradilo i podiglo do danas. Drveni mostovi, zaboravljeni lanjski plakati za tamburašku večer u spomen na nekog Dinu Berkovića, dobar dio tržnice pretvoren u parking i nekako sve tiho s druge strane Drinjače, kao da su gradski oci taj dio malo zaboravili u planovma. Tamo ću – pogledah se u ogledalo, brrrr… - i na šišanje; Ševko Karić, brico, dodatno će me uputiti u to gdje što zanimljivo ima i kako doći na ta mjesta. Hvala, Ševko! Elem, da parafraziram onu svima poznatu: U Kladnju svoju kosu ja sam ostavio.

Najživlje je na širokom, ali vozilima zatrpanom platou između glavne ceste i hotela „Bosna“, uz koji su se prilijepili i tržni centar te zgrada suda. Usred te gungule mali, malecki park i u njemu tabla s natpisom da je to „oaza mira“; neko je „promašio ceo fudbal“.

Spomenuh džamije, a nisam crkve. Nema smisla, a najradije ni ne bih – ne znam ih opisati bolje nego da se nadmeću koja će izgledati tužnije. Katolička, svetog Ivana Krstitelja, podalje od gradskog središta, preko puta nogometnog stadiona, kao da u nju godinama nije ušao niko, pootpadale pločice na pristupnom stepeništu, a dodatno je nagrđena kabelima električnog vode što je sijeku posred pročelja. Pravoslavna, svetog Velikomučenika Dimitrija, na predjelu Vitalj, kilometar-dva izvan grada, također pusta, kao i kuća uz nju. Neko na kraj dvorišta odložio fotelju i madrac, neko „zaboravio“ crveni „golf 2“.

To je Kladanj, nekad davno zvan i Četvrtkovište, po sajmu što se održavao četvrtkom. Kad se sve zbroji i oduzme, lajk za Kladanj.